Čuvanje Kristova groba – Vodički Žudiji

Nova komponenta koja se pojavljuje u definiciji kulturne baštine odnosi se na nematerijalno naslijeđe, ono podrazumijeva folklor, zanate, profesije, predstave, običaje, narodne festivale, priredbe, obrede, crkvene obrede i razna klasična sportska događanja. Kulturnu baštinu čine sva prirodna i stvorena kulturna materijalna i duhovna dobra na određenom prostoru. Baština je kolektivno dobro koje pripada prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i nama koliko i mi njoj. Baština je povijesna i dinamička kategorija i kao takva ona je kumulativna, pa u njoj nasljednicima ostaje ono što društvo procjenjuje kao vrijedno. 

Matejevo evanđelje opisuje čin polaganja tijela Isusova u grob. U strahu da bi njegovi učenici mogli ukrasti tijelo, na zahtjev velikog svećenika i na Pilatovu zapovijed postavljeni su stražari. Žene koje dolaze u nedjeljno jutro posjetiti grob kako bi pomazale tijelo prema židovskom običaju prvi su svjedoci Uskrsnuća. Broj i imena žena koje su došle različiti su kod sva četiri evanđelista. Ivan spominje samo Mariju Magdalenu. Prema Mateju prazan grob su zatekle Marija Magdalena i druga Marija. Marko i Luka tvrde da su tri žene došle pomazati tijelo. Marija Magdalena, Marija i majka Jakovljeva su svjedoci u oba evanđelja. Treća žena je prema Luki bila Ivana, a prema Marku Saloma. Sva četiri evanđelista u svom izvještaju pišu o otkotrljanom grobnom kamenu. Jedino Ivan spominje da je odjeća u koju je bilo umotano Isusovo tijelo ostala u praznom grobu. Matej pak jedini opisuje samo Uskrsnuće i reakciju rimskih vojnika. Dogodio se potres, a s neba je sišao anđeo koji je otkotrljao nadgrobni kamen te sjeo na njega. Lice mu je bilo sjajno poput munje, a odjeća bijela poput snijega.    

Tom metafizičkom i religijskom činu, uznemirujućem i neočekivanom gdje se spajaju "prisutnost i  odsutnost" uvijek su nazočili čuvari groba, žudije. U tom stvarno-nestvarnom trenutku žudije nisu puki promatrači, statisti, scenografija, distancirani svjedoci. Oni su zapravo, aktivni sudionici trenutka kad nemoguće postaje moguće. Žudije - čuvari Božjeg groba, oni koji su uronili u tajnu besmrtnosti. Žudije su rimski legionari, odabrani od najboljih, da budu čuvari Božjeg groba, u Svetom Trodnevlju.  Oni koji svjedoče tajni nad tajnama, koji pod krilima anđela slušaju Aleluja, tresu se i padaju ničice pred spoznajom, Kristova uskrsnuća, pobjedom života nad smrću. Dvanaest stražara predvođeni Judom ili buzbodajem* svjedoče čudu. Dok im drhte tijela i padaju pred otvorenim, praznim grobom strah i čuđenje zamjenjuje spoznaja uskrsnuća.

Ovaj tradicionalni pred Uskršnji običaj čuvanja Kristovog groba od strane žudija raširen je po cijeloj Dalmaciji ali i šire. Samo uprizorenje počinje na Veliki četvrtak i traje do Vazmenog bdijenja u ponoć sa Velike subote na Uskrs. Vodičani na Festivalu tom prigodom ugošćuju žudije iz Tisnoga, Šepurina s otoka Prvića, Vrlike i Metkovića, ali i sve goste koji se zateknu u vrijeme Uskršnjih blagdana u Vodicama. Posebna je čast i privilegij biti sastavni dio uprizorenja o čuvarima Kristova groba, žudijama i samom činu uskrsnuća.                                                                         

Vodičke žudije su tema koja emocionalno i profesionalno zaokuplja dugi niz godina i poznatog vodičkog fotografa Šimu Strikomana. Žudije su Šimi u fokusu interesa preko dramaturškog do vizualnog oduševljenja, te je na najrazličitije načine dao svoj doprinos u pokretanju i organizaciji tog posebnog vjerskog događanja. Sada se uz ime g.Šime Strikomana osim Milenijske fotografije, njegovog zaštitnog znaka, veže i Festival žudija.