Vodice i Vodički običajnik

Na mjestu današnjih Vodica još u antičkom dobu bila je naseobina pod imenom Arausa.

Pod imenom Vodice grad se prvi put spominje 1402. godine, to je vidljivo iz zapisa Velikog vijeća grada Šibenika. Naziv Vodice jasno upućuje na mnoštvo izvora vode na području grada. Šibenik i okolna mjesta uzimali su vodu iz Vodica, za svoje potrebe, tako je voda imala i presudnu ulogu u povijesti Šibenika u godinama Ciparskog i Kandijskog rata.

Odnos prema nacionalnoj baštini treba temeljiti na načelima očuvanja, korištenja i stvaranja, uključujući, pravo, obveze i dužnosti. Mi baštinici te prošlosti imamo obvezu prema prošlim, sadašnjim i budućim generacijama, jer nitko drugi nam neće  baštinu očuvati do nas samih.                                         

 Tome svjedoče i zapisi iz 1860. godine ukoričeni u knjigu pod naslovom, „Običajnik župne cerkve sv. Križa na Vodicah“. Sama crkva u kojoj se čuva Običajnik građena je 1725. godine od poznatoga baroknog majstora, onog doba, Ivana Skoke. Crkvu karakterizira skladno pročelje, s baroknim portalom, raskošnom rozetom, pobočnim zidovima s ovalnim baroknim prozorima. Običajnik  je tiskan u šibenskoj biskupiji u Zadru, u tiskari Demarchi-Rougier. Izvorni naslov Običajnika glasi: Običajnik župne cerkve sv Križa na Vodicah u šibenskoj biskupiji, izvidio, odobrio i potvrdio Presvitli i Prepoštovani Petar Dujam Maupas, šibenički biskup*.

Vodički običajnik potvrda je povijesnog, kulturnog i etnološkog naslijeđa Vodica, a njegovo
je značenje u očuvanju identiteta toga kraja, ali i u konkretnom prinosu sveukupnoj hrvatskoj kulturnoj baštini.

Riječ je o knjizi koja sadrži skup običaja vjerske zajednice (consuetudinesa), a koji su predstavljali popratni dio liturgijskih čina, odnosno svojevrsni scenarij, scenografiju i koreografiju onog što se u crkvi zbiva mimo obvezne liturgije i često prelazi u folklornu tradiciju. Crkva je takve knjige dopuštala, ali je nadležnim biskupima bila dana zadaća da paze kako se ne bi prošle granice zakona i liturgije.

Vodički običajnik je najstariji cjelovito sačuvani primjerak takve literature na našim prostorima, sadrži iznimno bogatu scenografiju, koreografiju, ali i kostimografiju takvih paraliturgijskih zbivanja u vodičkoj župi. Do u pojedinosti su razrađena sva zbivanja i radnje za svaki pojedini blagdan u godini prema njegovu stupnju slavlja, kao što su primjerice, pojedinosti vezane uz mnogovrsnost svijeća i nosača svijeća, o zakrivanju i na blagdane otkrivanju slika na oltarima, o zvonima koja se oglašavaju uz pojedine blagdane, o organizaciji procesija i slično.

* Šibenički-arhaizam iz onog vremena

* Letere-pisma termin iz talijanskog, podomaćen u Dalmaciji