Vođena pješačka tura „Korak do brda Gospinih čuda“ 

S Okitom brdom u zaleđu Vodica, povezani su mnogi, naoko mali, ali po svemu čudesni događaji koji su potakli pojedince na veće pouzdanje u Gospin zagovor i Božje zahvate u vlastitim životima.

Ne čudi tako što se do danas zadržala predaja kako su stari Vodičani Gospino svetište htjeli sagraditi na drugom, pristupačnijem brdu, ali je, kažu, Gospina slika 3 puta nestajala, i svaki put bi je ponovno pronašli na istom mjestu - brdu zvanom “Okit”.

Okit je brdašce visine 135 m, a nalazi se na putu od Vodica prema Bribirskim Mostinama. Ime je dobio prema latinskom “mons accutus” (oštro brdo).

S vrha se proteže prekrasan pogled na sve strane svijeta. Na istoku mirno stoji  i uzdiže se grad Šibenik, na jugu otoci izmjenjuju svoje linije s linijama mora, na zapadu sve zeleno od borova i prekrasnih plantaža maslina, a na sjeveru prostranstvo dalmatinskih polja između stijena - mukom okrčenih, da bi se došlo do tako vrijedne plodne zemlje.

Sažeta kronologija događanja na Okitu od 17. stoljeća do danas izgleda ovako:

• Između 1660. – 1670. godine  sagrađena je prva kapela.
• 13. listopada 1852. godine osnovana je bratovština Gospe od Karmela koja se brinula za kapelu.
• 1909. godine odmah uz kapelu iskopan je bunar žive vode. Podignut je i Put križa s četrnaest postaja od dna brda do vrha, zahvaljujući doprinosima Vodičana iz Australije.
• Oko 1920. godine bratovština Gospe od Karmela izgradila je stepenice do kapele radi lakšeg pristupa.
• 1942. Godine talijanska vojska topovima je srušila kapelu iz strateških razloga. Rušenje su najavili i dopustili iznijeti iz crkve sve što se može.
• 1946. godine župnik don Joso Krnjić sa župljanima počinje graditi novu crkvu. Temeljni kamen došao je blagosloviti fra Ćiro Markoč.
• 1954. godine novi župnik, don Vjekoslav Kurent želi nastaviti s radovima, ali mu treba nova dozvola.
• 1967. godine napokon je dobivena dozvola za gradnju crkve. Sagrađena je u svega 72 dana. Čitava dva desetljeća vjernički puk čekao je to dopuštenje. Na rukama je, uz 299 stepenica, donesen sav materijal. Odrasli su dolazili nakon posla, djeca nakon škole.
• 8. srpnja, 1967. godine  Sv. krizma u Vodicama. Don Vjeko zatražio je dozvolu od vlasti „samo za prijenos slike“ jer su procesije tada bile zabranjene. Taj se „prijenos“ pretvorio u veličanstvenu procesiju s krizmanicima u bjelini i biskupom s mitrom i štapom na čelu, sve od župne crkve do crkve na brdu Okit.
• 16. srpnja, 1991. godine, na kraju Svete mise, don Ante Ivas je okupljene vjernike, podsjetio na riječi koje mu je često njegov djed znao govoriti:

„Slušaj, sinko kako Okit govori!“

U isti mah uslijedila je takva grmljavina i prolom oblaka da su svi trčali u podnožje brda i stigli mokri do kože. Tek je nekolicina odraslih muškaraca s lovačkim puškama ostala na brdu čuvati zlato. Ta oluja imala je nagovijestiti ratnu oluju koja je već za par mjeseci zatekla Okit i čitav vodički kraj.

Na jesen je, iste godine, JNA projektilima uništila i ovu crkvu, a za razliku od Talijana nisu došli upozoriti i dozvoliti da se dragocjenosti prethodno iznesu.

Kad govorimo o Okitu, ne možemo zaobići klen koji je izrastao ispred crkve u samom kršu. Jedna je njegova debela grana, koja završava s dva ogranka bila okrenuta prema crkvi. Onaj sjeverniji ogranak gledao je pravo na sliku Blažene Djevice Marije ponad oltara. Taj bi ogranak prolistao na Badnjak oko jedanaest sati noću. U ponoć bi sasvim procvjetao.

Sutradan, na Božić taj je ogranak bio sav u cvijetu i listu. Na Stjepanje se sve osuši i otpadne, odnosno ono što vjernici ne bi otkinuli i odnijeli da pokažu rodbini, znancima i prijateljima. To se od oko 1870. god. događalo svake treće godine, bez obzira koliko oštra ili blaga bila zima. Čak i nakon talijanskog rušenja, cvjetanje se ponovilo 1943., 1946. i 1949. godine Župnik Ivan Katalinić svojim se očima o tome osvjedočio. I don Krsto Stošić imao je prolistalu grančicu toga klena.

Jedan dio cvijeća i lišća poslan je bio i dr.Vali Vouku, tadašnjem profesoru botanike na zagrebačkom Sveučilištu. Odgovor je bio kratak: „Taj se fenomen ne može objasniti prirodnim zakonima, ali ja ne vjerujem u čuda.“

Našao se, međutim, netko iz „naroda“ kojem je taj znak smetao pa je ljeti 1950. godine zabio čavle u klen nadajući se da će usahnuti. Ali dogodilo se to da je i tog Badnjaka ona grana prolistala i procvjetala, iako je trebala cvjetati tek 1952. Godine. Poslije toga je opet došao, pred blagdan Gospe Karmelske i posjekao čitav klen.. Posjekao je drvo, ali ne i vjeru Vodičana.

Ovakav fenomen koji se događao upravo na našem Okitu, jedinstven je, ne samo na nacionalnoj razini, nego uopće u svijetu. Tome su svjedočili i brojni vodičani, od kojih su neki još uvijek živi.

Kao članovi bratovštine Gospe od Karmela, duboko povezani sa našom Gospom i njezinim svetištem, osjećamo dužnost predstaviti Okit svima, i to na jedan poseban i zanimljiv način.

Događanje „Čudo na Gospinom brdu“ zamišljeno je kao pješačka tura, koja kreće od podnožja brda, uz priču o povijesti grada Vodica i povezanosti lokalnog stanovništva sa vodičkim zaleđem, a na poseban način sa samim svetištem.

Uz hodanje do vrha pogled postaje sve širi i uz daljnja saznanja o bogatstvu kulture i povijesti koja okružuje ovo svetište, posjetitelj dobiva dojam vrijednosti mjesta na kojem se nalazi.

Stablo klena koje je na čudesan način cvjetalo od 1880. do 1950. godine, uz prisustvo svjedoka, od kojih su neki još i danas živi, posebna je točka ture, gdje rado pričamo o osobnim iskustvima i želji da ova tura dobije ime „Čudo na Gospinom brdu“.

Osim fenomena cvjetanja stabla klena, u povijesti Okita dogodile su se mnoge zanimljivosti, možemo slobodno kazati prava mala čuda, tako da se tema čuda na Okitu provlači od početka do kraja ture.

Vođena pješačka tura „Korak do brda Gospinih čuda“  integralno je događanje koje koristi sve prirodne resurse koje destinacija ima, te posjetitelju pruža jedinstveni doživljaj kroz sva osjetila.

1. Vid – panoramski pogled s vrha brda Okit, lokalna narodna nošnja
2. Sluh – zvukovi prirode u kojoj se svetište nalazi
3. Njuh – mirisi prirode u kojoj se svetišta nalazi, kao i mirisi lokalnih gastro delikatesa (likeri, rakije, suhe smokve)
4. Okus – okusi lokalnih delikatesa (likeri, rakije, suhe smokve)
5. Opip – kamen, drvo klena, prigodni suvenir

Emotivna, odnosno duhovna dimenzija kao 6. osjetilo – spoznaja je o povijesnoj, kulturnoj i duhovnoj vrijednosti svetišta i njegove povezanosti sa poviješću grada Vodica i cjelokupnog prostora srimarskog polutokoka kao jedinstvene zemljopisne i povijesne cjeline. Današnji, suvremeni turizam korijene ima upravo u duhovnom, odnosno vjerskom turizmu, a čovjek današnjice sve je više svjestan i otvoren ka važnosti ove dimenzije. Dodatna vrijednost projekta jest usmjerenje na lokalnu zajednicu, kroz posvješćivanje bogatstva povijesti i kulture koju baštinimo.

Svaka dosadašnja organizirana tura donijela nam je nove informacije o svetištu, osobna svjedočanstva i zanimljive priče lokalnih stanovnika i njihovih predaka, što je zalog za budući razvoj cjelokupnog projekta revitalizacije vodičkog zaleđa.

Neka tome bude tako!

Tea i Marko Juričev Martinčev